Povodom praznika Svetoga Save, 26. januara 2016. godine u 19 časova u Galeriji Zavoda za proučavanje kulturnog razvitka otvorena je izložba slika Slobodanke Rakić Šefer.
Izložba DOK TAMNJANIKA ZRI upriličena je povodom četiri decenije slikarskog rada Slobodanke Rakić Šefer, koja na pravi način prezentuje rezime svog celokupnog stvaralaštva. Zrna grožđa, upletena i provučena kroz prepoznatljive motive, povezala su lirski i intimno sve dosadašnjih serije radova i kompletnog slikarkinog profesionalnog razvoja. Mastiljavo plavom, prozračno ružičastom ,ćilibarski žutom i maslinasto zelenom tamnjanikom, slikarka istovremeno započinje svoj novi ciklus, koji je još u naznakama i koji će tek da se razvije i veže za naše istorijske korene i trajanja na ovim prostorima. Pred nama su motivi iz starog Beograda, manastira Rakovice i Nikolja, Velike Hoče i naravno slikarkine rodne Mačve gde je odrasla u dedinom vinogradu. Loza Nemanjića, čudotvorna hilandarska vinjaga – najstarija na svetu, studenička i ariljska priča tek su počelae da se odmotavaju i mnogo su većeg formata od mogućnosti ove naše skromne galerije.
U potrazi za univerzalnom istinom, Slobodanka Rakić Šefer i ovoga puta radi prema sopstvenom instinktu i unutrašnjem osećanju, spontano varirajući grožđe kao lajt – motiv. Otkrivajući nam istovremeno svoj čarobni svet, smisao optimizma, jednostavnosti življenja, duboke duhovnosti i trajanja, slikarka nam ukazuje na univerzalnu nit protkanu kroz proverene, istrvene staze pravih životnih vrednosti, koje su tu pored nas u malim stvarima. Kroz naslage iskustava, ona stvara atmosferu uzvišenih, mnogovekovnih istina za koje latinska poslovica kaže da je u vinu, dok ih slikarka simbolično stavlja na svoju paletu kroz ispisane stihove himne Oj Srbijo mila mati. U lozi je smisao postanja sveta, a u slikama Slobodanke Rakić Šefer su odgovori na bitna pitanja ovog vremena, koja vode ka koordinatama duševnog preobražaja. Kroz prefinjenu senzibilnost, svoje umeće usaglašava sa prirodom, razvijajući ideju u klasičnim manirima, na granici realističkog – doživljenog i imaginarnog – odsanjanog, između opojnog i oporog, poput mladog i starog vina. U sintezi crtačkog i pikturalnog, znalački definišući kompoziciju sa dva osnovna označitelja, zemaljskog kroz grozdove i nebeskog sa pticama, napravljena je vizija rajskog na zemlji.. Loza oplemenjuje, oživotvoruje, tihuje, dubinski isijavaja ili kipi kroz grožđe u košarama i buradima, transformišući se u vino, a vino kroz zdravicu i pesmu pretače se ponovo u umetnost. Sve te minijaturne laste, senice, gugutke, grlice, golubice ili svrake naselile su njene loze i čokote poput nota u linijskom sistemu, dajući im formu muzike, u ravnoteži horizontale i vertikale, ravnog i zatalasanog.
Harmonija boja i svetlosti, u rasponu od mlečno bele do tamno plave, poput sklada dana i noći, naglašena je kombinovanjem različitih tekstura, od tek ovlaš nanetih površina do enformelovskih poteza, tako da je opipljivom materijom postignuta prava mera dinamike, da grožđe ne bude preslatko.Složeni koloristički i ritmički odnosi raskošnih boja, definisali su jarkost i životnost kompozicije. Onako kao što je srednjovekovni freskopisc istakao biser sa vladarskih odeždi i kruna reljefnim nanosom bele boje, tako je Slobodanka Rakić Šefer pastozno zaokružila i ispunila svako zrno tamnjanike, koja za nju ima istu vrednost i značenje.
Prefinjena senzibilnost, prisnost,iskrenost, izbrušena estetička merila i kreativno umeće autorke dosegli su dotle da svaka slika u svom vizuelnom sadržaju nosi auru iskonskog i alegorijskog.
Marina Lukić – Cvetić