25. promocija „Kafe Kultura“, ciklus „Pisci Novog i Starog grada“, održana je u četvrtak, 20. oktobra u 12č
Učestvovali:
Kosta Dimitrijević, književnik
Tomislav Krsmanović, književnik
Slobodan B. Đurović, autor
Delove iz knjige kazivao:
Siniša Kukić, glumac
Urednik i domaćin:
Dušan Č. Jovanović
O Slobodanu B. Đuroviću
Slobodan B. Đurović rođen je 25. oktobra 1952. u Zemunu, na dan Svete Petke, te ne bi trebalo nimalo da čudi pozamašni opus religioznih pesama koje je napisao. Njegov otac Blažo P. Đurović rodom je iz Bjelopavlića u Crnoj Gori, a majka Kaluška Anđelika je po ocu Vasilju Ukrajinka, a po majci Poljakinja.
Naš pesnik završio je crtački odsek na Srednjoj grafičkoj školi u Novom Beogradu, a Višu grafičku školu diplomirao je u Zagrebu. Već četrdeset godina, pored bavljenja šahom, ponajviše se bavio pisanjem poezije, i to kakve poezije, takve da je do danas objavio 10 (i slovima deset) pesničkih knjiga, od kojih svaka, po mišljenju stručnjaka, ima posebnu boju i osobenost. Za svoje pesničko stvaralaštvo dobio je do sada više vrednih priznanja, od kojih se izdvaja nagrada za najlepšu pesmu napisanu na srpskom jeziku na konkursu u Šapcu 2002. godine, na koji je poslao svoju pesmu „O, doći će“. Prvi put se oglasio zbirkom „Molitva neznancu“ godine 1978, a potom su usledile pesničke knjige „Nežnome“, „Okno na licu“, „Zemunske elegije“, „Slobodar“, „Proplamsaji“, „Palidrvca jeseni“, „Uteha ostavljenima“ i zbirka katrena, koju smo nedavno predstavili – „Poljubac u mimoletu“.
Danas u „Kafeu Kultura“ promovišemo njegovu knjigu sa interneta „Medaljoni Čukovića“. Objavio je i zbirku svetskih katrena „Zvuci četvoropisa“. Njegova poezija prevođena je na desetak svetskih jezika. Neko će se zapitati šta su to katreni, u kojima se, najčešće, pesnički izražava Slobodan B. Đurović. Katreni potiču od francuske reči, koju mi prevodimo na naš, srpski jezik kao mišica, a ustvari znači strofu od četiri stiha.
Naš pesnik je godinama prodavao i popularisio knjige na ulici, a pritom je znao da slučajnim namernicima recituje hiljadu i jednu pesmu, čitajući štogod iz svetske i naše poezije, a tek je tu i tamo recitovao ponešto iz svog pesničkog stvaralaštva. On je odavno shvatio istinu da tek kada se neko čeljade ratosilja sopstva, udalji od sebe i stopi sa drugim entitetima i prihvatajući ih kao svoje, opstaje svoj i neizbežno sačuva vlastiti identitet i tako stekne preduslove da bude samo sebi osobeni stvaralac.