Kulturna politika i zavodi za zaštitu spomenika kulture

Studija „Kulturna politika i zavodi za zaštitu spomenika kulture“ je rezultat istoimenog istraživačkog projekta realizovanog krajem 2013. godine. U njoj su iznete analiza aktuelnog stanja u zavodima za zaštitu spomenika kulture kao i konkretne mogućnosti čije bi ostvarivanje doprinelo unapređivanju rada zavoda i odnosa prema kulturnom nasleđu. Stoga je studija namenjena donosiocima odluka, rukovodstvima zavoda, zaposlenima u zavodima, istraživačima i, najzad, svima zainteresovanima za to da se očuvanje kulturnog nasleđa odvija na način koji obezbeđuje i njegovu zaštitu i njegovo etičko korišćenje kao resursa za socio-ekonomski razvoj društva u Srbiji.

Podaci su prikupljani tehnikama strukturisanog upitnika i razgovora sa fokus grupom. Strukturisani upitnik je sadržao pitanja koja se tiču resursa zavoda (prostornih, tehničkih, ljudskih i finansijskih) kao i segmenata njihove delatnosti (dokumentacija, rad sa korisnicima, stručno usavršavanje, odnosi sa javnošću i saradnje sa drugim akterima u sferi kulture i oblastima obrazovanja i društvenih nauka). Upitnik je elektronskom poštom upućen na adrese svih 14 zavoda za zaštitu spomenika kulture u Srbiji a odgovore je poslalo 13 zavoda. Fokus grupa je organizovana sa ciljem da se podaci prikupljeni putem upitnika detaljnije rasvetle. Poziv je upućen svim zavodima a u razgovoru je učestvovalo osam predstavnika sedam zavoda.

Prikupljeni podaci su analizirani metodama kvantitativne i kvalitativne analize. Budući da odziv na upitnik nije bio 100% kao 2009. godine, kvantitativna poređenja nisu bila moguća, već je primenjena generalizacija podataka, potvrđena i u neformalnim razgovorima sa predstavnicima zavoda koji nije odgovorio ni na upitnik ni na poziv za učešće u fokus grupi. Učesnici fokus grupe su pružili dragocene informacije posebno u pogledu pitanja vezanih za organizaciju rada unutar svojih zavoda, stručno usavršavanje, odnose sa javnošću i učešću jedinica lokalne samouprave pod teritorijalnom nadležnošću u finansiranju rada zavoda. Takođe, ukazano je na problem pravnog okvira, tj. na činjenicu da je Zakon o kulturnim dobrima potrebno osavremeniti i u novi zakon uključiti stavove iznete u međunarodnim konvencijama koje je Srbija kao samostalna država potvrdila (Faro 2005, revidirana La Valeta 2007, UNESKO 2003). Ukazano je i na činjenicu da je Zakon o kulturnim dobrima u praksi često marginalizovan i podređen novijim zakonima posebno u oblastima ekonomije i prostornog planiranja. S ovim zakonima u vezi, istaknuto je da se oni na neadekvatan način odnose prema nasleđu, a među razlozima tome je što i osnovni, Zakon o kulturnim dobrima, ne sadrži adekvatne odrednice nasleđa kao i savremene procedure njegovog očuvanja, jer je od njegovog donošenja do danas došlo do značajnijih pomaka u oblasti očuvanja nasleđa.

Kvalitativna analiza podrazumevala je i analizu dokumenata – zakona koji se direktno ili indirektno tiču kulturnog nasleđa, izveštaja koje je usvojio Nacionalni savet za kulturu, zaključaka konferencije „Kulturna politika u oblasti kulturnog nasleđa i transformacija institucija“ održane maja 2009. godine.
Uopšteno govoreći, analiza podataka pokazuje da se deo poteškoća sa kojima se zavodi u svom radu suočavaju može prevazići na nivou samih ustanova primenom menadžmenta u kulturi. Konkretnije, definisanjem strateških planova i privrženošću uprave i zaposlenih u ostvarivanju tih planova; boljom organizacijom, koordinacijom i motivacijom zaposlenih; praćenjem celokupnog rada ustanova u cilju blagovremenog reagovanja na pojavu problema i uspešnog rešavanja problema; transparentnim procesima odlučivanja i definisanjem jasnih kriterijuma odlučivanja; te evaluacijom, odnosno procenom efikasnosti i efektivnosti kako pokrenutih projekata tako i rada zaposlenih i uprave.

Istražvanjem su mapirani i problemi koji predstavljaju pretnju za rad zavoda za zaštitu spomenika a čije rešenje pre svega zavisi od kulturne politike na lokalnom i na nacionalnom nivou. Reč je o statutarnim pitanjima (promene u administrativnoj organizaciji Republike Srbije od perioda kada je većina zavoda osnovana, kao i sistema finansiranja ustanova kulture, nije pratila promena u regulisanju prava i obaveza a posebno odgovornosti jedinica lokalne samouprave koje su pod teritorijalnom nadležnošću van grada u kome je sedište zavoda, a nerešena pitanja osnivača se reflektuju na pitanja izbora upravnih odbora i direktora kao izvršnih rukovodioca), zatim pitanja finansiranja (iako su zavodi nadležni za veći broj jedinica lokalne samouprave, u finansiranju rada najveći teret snose gradovi u kojima je sedište), te najzad, problema ljudskih resursa jer postojeća struktura zaposlenih jedva omogućava normalan rad, posebno kada je reč o zaposlenima koji rade u osnovnoj delatnosti a dodatne poteškoće čini zabrana zapošljavanja u javnom sektoru. Nacionalni nivo kulturne politike, kao i javne politike u domenima ekonomije i prostornog planiranja, posebno je važan jer Republika treba da pruži dobre primere i podsticaje jedinicama lokalne samouprave da veću pažnju poklanjaju razvoju kulture kao stubu održivog razvoja, čiji je integralni deo očuvanje kulturnog nasleđa.

Na kraju publikacije izneti su i konkretni predlozi za unapređenje rada zavoda koji ne zahtevaju značajna finansijska sredstva, a mogu značajno doprineti poboljšanju odnosa građana prema nasleđu.

Preuzmite publikaciju

Календар

Nema rezultata.

е-Култура

Часопис Култура

UNESCO фонд за културну разноликост

ГЕО СРБИЈА

Последње објаве